Literarni

Ove godine kroz hodnike je prohujao vjetar. Vjetar tako jak i snažan koji u
sebi nosi toplinu ljubavi i zajedništva za svaki kvadratni metar. Koji je
ukrasio svaku kuću, upalio lampice na borovima koje izazivaju dječji smijeh
i toplinu koja zaigra srce. Stvorio je iskricu i palio svijeću po svijeću
Nedjeljom Svetom, brojeći dane, čekajući taj jedan da svane. Snijeg je
padao noću i danju, zabijelio je sve pa čak i najmanju granu.

Dok je vjetar ukrašavao svaki dio Svijeta, probudio se Jan Mraz čiji lik vide
sva djeca, u čijim očima igraju vjera i nada dok oko njih mraz po podu
pada. Dok naše snene oči odmaraju noću on se prepustio svojoj zaigranoj
mašti. Igrao se i oslikavao svaki auto i zgrade, a čim ugleda prvog čovjeka
on ga uštipne za obraze.

Stiglo je vrijeme kada veliki i debeli šalovi griju vrat. Umjesto divne kose
vidimo samo pletene kapice, a našu meku kožu na rukama zamjenjuju
tople rukavice. Vrijeme je kada lampice ne daju noći da bude tamna. Kada
iz peći i kamina virka bljesak zapaljenih grana.
Kada adventska čarolija donosi raj ukusne hrane i toplih pića, dok djeca na
klizaljkama i čuje se samo vrisak i milijun priča. Kada svi od malih do velikih
vjeruju u svaku čar i prepuštaju se svoj toj sreći i upijaju njen dar.

Polako se približava ponoć, a svijet lagano tone u san. Sanjaju i priželjkuju
kada će više doći taj dan. Tada je svaki mali vilenjak sretan jer je ostvario
cilj, kopita udaraju u hladan led dok sobovi jedni iza drugih čekaju red.

Čizme udaraju o pod, a sijeda brada oprana i čista miriši na Božić i rođenje
Isusa Krista. Djedica sjeda u svoje sanjke i nosi za svakoga hrpu.
U vrećama mir, spokoj, zdravlje, ljubavi i sreće, da svim obiteljima bude
darovano ono što je srcu najveće. Sanjke idu daleko daleko, dok čarolija
sobove nosi po nebu petama vjetra.

Ovo je istina o vjetru koji se Sjeverac zove i svake godine uljepšava hladne
zime ove.

Na dalekom nebu čuje se poruka vjetra: “Čestit Vam Božić dobri ljudi i
sretna godina ova! Bez obzira na sve nemojte živjeti bez želja i snova!
Nositi ću vam sve ovo i još više, samo dok netko u mene vjeruje i o meni
piše.”

Volim sjaj u tvojim očima
kada mi pričaš o glazbi
ili kada radiš nešto što voliš.
Volim tvoje glupe šale
i onaj tvoj osmijeh
kada očekuješ da se nasmijem.
Volim kada me zagrliš
tek tako, bez razloga,
onako jako, čvrsto,
kada se osjećam da sam na sigurnom.
Volim kada me poljubiš
u obraz, u čelo,
kada znaš da mi treba malo brige
nakon teškog dana.
Volim kada me uhvatiš za ruku
i isprepleteš prste s mojima
da bi mi ih zagrijao.
Volim kada te uhvatim
da me gledaš
i kada lagano prelaziš prstima
preko moje kože.
Volim kada me uvjeravaš
da ti mene voliš više
nego ja tebe,
a znaš da je to nemoguće.

I ne, nisam zaljubljena.
Samo volim sitnice.
Volim činjenicu da si tu.
Volim osobu u koju sam se pretvorila
otkako te znam.

Ali nisam zaljubljena, kunem se.
I ako hoćeš,
obećat ću ti da se zaljubiti neću.
Jer ne želim izgubiti osobu poput tebe,
srodnu dušu, prijatelja.
Ja samo volim.
Volim naše prijateljstvo.
Volim nas.

Budim se pored tebe
sa osmijehom na licu
dok mi miluješ kosu
i ljubiš mi čelo
umrljano ostatcima sna
koji se miče
sa pospanih vjeđa.
Jutro je predivno
a upotpunjuje ga
tvoja pojava
i okus kave na tvojim usnama.
Privijam se uz tebe
dok mi češkaš leđa
a ja ti ljubim vrat.
Budim se bez tebe
sa suzama na trepavicama.
Prokleti snovi.
Uništit će me.

Zabacim glavu
i nasmijem se
plavoj boji neba
koja me podsjeća
na tvoje oči
i suncu
čija me toplina
podsjeća na onu toplinu
koja me obuzme
kada te ugledam.

Spustim glavu
i obuhvatim pogledom
tvoj lik
i u tom trenu
ti pogledaš u mene
i okrenem ti leđa
glumeći ignoriranje
dok mi srce luduje
a koljena klecaju.

Odbijam priznati
da sam zaljubljena
ali pogledi
i osmijesi
i neizgovorene riječi
znaju
zašto mi srce luduje
a koljena klecaju
i zašto me nebo i sunce
podsjećaju na tebe.

Samu sebe lažem
i svakog tko me pita
sviđaš li mi se
i odmahnem glavom
ali osmijeh me izda
jer razum vjeruje u laži
ali srce zna istinu
da volim te
više od neba i sunca
i svega postojećeg
na ovome svijetu.

Život nam ovisi o novcu,
kamo nam odlazi mladost?
Pravih ljubavi nema,
gdje nam je životna radost?
Vikendima otvaramo boce,
a zatvaramo srca naša.
Za gotovo svaki problem
jedino rješenje je čaša.
Slomljeni, a nasmijani
slavimo gubitke svi.
Svatko samo preživljava,
gotovo nitko ne živi.
Ljudskosti nema nigdje,
a ipak ljudi svi smo.
Očito nam nema spasa,
propala generacija mi smo

„Eho! Prijateljice! Gdje si?“
Vičem u tamu, u prazninu.
„Gdje si?“
Pitanje se vraća.

„Na rubu sam. Ne znam
kako dalje. Možeš li mi pomoći?“
„Pomoći.“
Odgovara jeka.

„Gušim se. Umirem.
Imam slomljeno srce.“
„Slomljeno srce.“
Shvaća.

„Napuštam ovaj svijet.
On me zaboravio, sretan je.
Neka živi.“
„Živi.“

„Žao mi je. Oprosti mi.
Jako mi nedostaje.“
„Nedostaje.“
Uporno ponavlja jeka.

„Žao mi je.“ Šapnem.
Tišina.
„Prijateljice, zbogom!“ Viknem.
„Zbogom!“
Pozdravlja me.

Tišina.

„Živi.“
Tiho odvrati Eho.