Adolescenti vs. Roditelji
Zanimljiva je promjena ponašanja mlade osobe prema svojoj obitelji i roditeljima. U dobi od prve do šeste godine osoba je izrazito ovisna o roditeljima te ih promatra kao najvažnija „pojave“ u svom životu. Polaskom u školu, osoba širi svoj socijalni krug te se polako počinje udaljavati od svoje uže obitelji. Ulaskom u pubertet, a posebice u srednju adolescenciju (cca. prvi razred srednje škole) započinje veliko udaljavanje i osamostaljivanje. Samostalnost koja se očituje u prihvaćanju veće odgovornosti u životu i to kroz: zahtjevnije školske obveze, obavljanje rada (praksa), veća odgovornost po pitanju kućanskih poslova, razmišljanje o životnim smjerovima („što nakon srednje škole“), balansiranje slobodnog vremena između romantičnih veza, vršnjačkih skupina te vlastitih interesa i slično. S druge strane roditelji, u očima adolescenata, postaju naporni, previše znatiželjni te uzorkuju turbulencije u već i ovako izazovnom razdoblju njihovog života. Literatura naglašava da roditelji, koji takvu situaciju proživljavaju prvi put te oni koji se postavljaju previše protekcionistički prema vlastitom djetetu mogu sve to doživjeti izrazito teško pa čak i pomalo traumatično (Delić i sur., 2001).
Postavlja se pitanje što roditelji i adolescenti tu mogu učiniti te da li uopće mogu učiniti nešto? Na svu sreću obje strane mogu učiniti puno! Prije svega krenimo s roditeljima, oni, kao stariji, inteligentniji i obrazovaniji pojedinci, trebaju pružiti veću dozu razumijevanja i empatije nego prije. Neupitno je da svaki roditelj voli svoje dijete, ali ovdje je potrebna empatija, a to je osobina „ulaska u tuđe cipele“. Kroz empatiju roditelji će moći steći veću razinu razumijevanja za svoje dijete, a to razumijevanje će najbolje pokazati kroz odmak. Odmak u smislu da puste vlastito dijete „da diše“, da živi svoj život, da iskusi greške i da uči na njima. Mladoj osobi je u toj fazi života istovremeno s jedne strane potrebna distanca: od roditelja, prijatelja, škole, od više manje svega, a s druge strane potrebno im je vođenje i usmjeravanje. Ta distanca je izrazito bitna jer im ona pomaže da pronađu sebe, svoj vlastiti put i svoje usmjerenje u životu. Da se razumijemo odmak i distanca ne znače ne brinuti se za dijete i ne biti uz njega i za njega kad god je to njemu (a ne roditeljima!) potrebno. Ta distanca i dalje podrazumijeva: ljubav, brigu, vođenje, usmjeravanje, discipliniranje, određenu razinu autoriteta i poslušnosti. Sve te osobine i radnje trebaju postojati i one obilježavaju dobro roditeljstvo, ali ih treba koristiti i promatrati kroz prizmu potreba mlade osobe
Na drugoj strani imamo adolescente, mlade osobe koje doživljavaju burne psihološke, društvene i fizičke promijene. Glavna stvar na koju oni trebaju obratiti pozornost, uz razumijevanje, je komunikacija i komunikacijski obrasci s kojima se služe. Vidimo da je polazište u oba odnosa razumijevanje i to je logično, ali često se ne naglašava dovoljno koliko je bitna otvorena i iskrena komunikacija u socijalnim odnosima, pogotovo u odnosu adolescent – roditelj. Mlada osoba biva pod velikim pritiskom i nerijetko svoju frustraciju i nezadovoljstvo iskomunicira na pogrešan način. Konkretno iz tih razloga komunikacija s roditeljima može otići u dvije krajnosti. Adolescent u neprimjerenom izrazu nezadovoljstva i frustracije može početi vikati, psovati i nepristojno se ponašati, ili pak s druge strane može se skroz otuđiti, povući u sebe i odbiti bilo kakav vid komunikacije s roditeljima. Mlada osoba treba uvijek imati na umu da ju roditelji vole i da su tu da joj pomognu, to je polazište! Nakon toga, ona se treba izraziti, ne zadržavati svoje osjećaje i mišljenja za sebe već ih reći svojim roditeljima. Također, uz iskrenost adolescente treba poticati na otvorenu dvosmjernu komunikaciju, a ne na monologe s jedne ili druge strane (Zloković, 2012).
Ovaj rad dao je kratak pregled tipičnog odnosa mlade osobe (prema roditeljima) u adolescenciji. Cilj rada bio je prije svega, uz prikaz gore spomenutog odnosa, ponuditi rješenja objema stranama. Možemo zaključiti kako odnos roditelj i adolescent treba svjesno i aktivno graditi, a ne ga prepustiti slučaju. Ovaj rad želi naglasiti i zaključiti kako su empatija, razumijevanje, iskrena i otvorena komunikacija glavni alati koji mogu pomoći izgraditi upravo taj odnos.
LITERATURA:
Delić T., i sur. (2001) Dječja percepcija komunikacije u obitelji Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja, Vol. 37 No. 2 153-170
Zloković J. (2012) Obiteljska kohezija i pozitivna komunikacija u funkciji osnaživanja suvremene obitelji Školski vjesnik: časopis za pedagogijsku teoriju i praksu, Vol. 61 No. 3