Pitanje e-ovisnosti postaje sve veći problem mlade populacije, ona se manifestira kroz ovisnost o: internetu, društvenim mrežama te igricama (Eijnden i suradnici, 2016). Mi ćemo se zadržati i fokusirati na društvenim mrežama. Ovisnosti o njima postaje sve češća pojava današnje mlade populacije, na taj način one direktno ugrožavaju mentalno zdravlje djece i njihovo zadovoljstvo vlastitim životom. Hou i suradnici (2019) iznose kako većina današnje mlade populacije ima neku razinu ovisnosti o društvenim mrežama. Takvi vidovi ovisnosti ovise o intenzitetu i trajanju dužine boravka na samoj mreži. Djeca danas mogu biti ovisna o samom bivanju na mreži (da su uvijek prisutni i dostupni), o „lajk-ovima“, o „view-ima“, o broju prijatelja na svome profilu, o broju objavljenih fotografija ili drugih sadržaja.
Iako većina današnje mlade populacije ima određeni vid ovisnosti ona uglavnom ne dobiva socijalno patološke obrasce ponašanja. Problemi nastaju kada se ti socijalno patološki obrasci ponašanja manifestiraju i to na način da negativno utječu na samopouzdanje i sliku do sebi. Također, negativni obrasci ponašanja koji proizlaze iz ovisnosti o društvenim mrežama očituju se i u socijalnoj otuđenosti i „povlačenju u sebe“, nemogućnosti da se stvore fizički i
emocionalni kontakti s ljudima u stvarnom svijetu. Tako se nerijetko djeca zatvaraju u svoja „četiri zida“ i pred računalo, mobitel ili tablet te ne uspijevaju razviti socijalne i emocionalne vještine za uspješan opstanak u društvu. Mladi ovisnici o društvenim mrežama se ne povlače samo pred novim socijalnim kontaktima, oni se otuđuju i od ustaljenih socijalnih veza (svoje bliže obitelji) (Das, Sahoo, 2015). Za kraj treba istaknuti i problem „lažnog života“, pojavu u kojoj korisnici društvenih mreža žive lažne živote kroz svoje profile na mreži. Oni modificiraju svoje sadržaje na društvenoj mreži (slike), objavljuju lažna putovanja, prikazuju svoj život glamuroznim i slično, a sve u svrhu kako bi dobili na popularnosti. Taj fenom predstavlja dvostruku opasnost. Naime, s jedne strane onoga koji se tako predstavlja sve više stvara ovisnim o pažnji drugih korisnika te se on uvlači u virtualni, lažni svijet društvene mreže, dok s druge strane svi ostali koji ga prate na mrežama mogu imati problema sa sniženim samopouzdanjem i nezadovoljstvom vlastitim životom jer ne mogu biti kao ta osoba.
Za postojeće ovisnike psiholozi i psihijatri organiziraju razne radionice i kognitivno – bihevioralne terapije pa čak i posebno specijalizirane klinike za odvikavanje, dok za ostatak mlade populacije društvo, socijalna i medicinska znanost rješenje prvenstveno vide u prevenciji (Griffiths, 2013). Oni se zalažu za prevenciju u kojoj je fizički kontakt nezamjenjiv, te u kojoj Facebook i ostale društvene mreže nikad neće moći nadoknaditi istinski ljudski kontakt prožet paraverbalnom i neverbalnom komunikacijom. Također, treba istaknuti mladima kako sve informacije koje pročitaju na društvenim mrežama trebaju uzeti s velikom rezervom te dobro promisliti o njihovim izvorima.
Na kraju možemo zaključiti kako društvene mreže mogu biti korisne, ali ništa više od toga. Trebamo biti pažljivi s našom količinomM vremena boravka na njima, sa sadržajima koje ondje pratimo i dobro promisliti o istinitosti istih. Također, trebali bismo, što je više omoguće, nastojati udružiti se s ljudima osobno u stvarnom, fizičkom svijetu.:)
LITERATURA:
Das B., Sahoo S. (2015) SocialNetworkingSites – A CriticalAnalysisofItsImpact on Personal andSocial Life, InternationalJournalofBusinessandSocialScience, Vol. 2 No. 14 222-228
Eijnden R., Lemmens J., Valkenburg P. (2016) TheSocialMediaDisorderScale, Computersin Human Behavior Vol. 61 No. 1 478-487
Hou Y., Xiong D., Jiang T., Song L., Wang Q. (2019) Socialmediaaddiction: Itsimpact, mediation, andintervention, Cyberpsychology: JournalofPsychosocialResearch on CyberspaceVol. 13 No. 1
Griffiths M. (2013) SocialNetworkingAddiction: EmergingThemesandIssues,
JournalofAddictionResearchandTherapy Vol. 4 No. 5
