Adolescencija, burno razvojno razdoblje čovjekova života koje je prožeto nizom tjelesnih i psiholoških promjena. Iako su i fizičke promjene značajne, mi ćemo fokus ovog rada staviti na one psihološke. Mladi čovjek počinje mijenjati poglede na svijet, postaje svjesni sebe te počinje kritički promišljati o stvarima, ljudima i događajima u svojoj okolini. Međutim, razvoj kritičkog mišljenja sa sobom nosi i određene posljedice kao što su svadljivost, samosvjesnost, egocentrizam, idealizam te teško donošenje svakodnevnih odluka. Sve to je popraćeno još i roditeljskim pritiscima te školskim obvezama. Iz tih razloga mlada osoba, tijekom adolescencije, nerijetko biva u konstantnom stanju napetosti i nemira, tj. svojevrsne anksioznosti. Kako bi se odmaknuo, barem privremeno, od svega navedenog adolescent se okreće internetu i elektronskim medijima. Oni mu olakšavaju komunikaciju i omogućavaju svojevrsni „ispušni ventil“ od izazovne svakodnevice.
S naglim razvojem interneta dolazi do sve većeg korištenja raznih elektronskih tehnologija kod djece i mladih. Povećanim korištenjem rečenih tehnologija raste pojava nasilnika i nasilja na istim. Naime, nasilje se definira kao trajna i učestala izloženost negativnim postupcima od strane jednog ili više izvršitelja te se manifestira kroz različite oblike (verbalno, fizičko, psihičko, elektronsko…) (Šincek i sur., 2017). Elektronsko nasilje također ima razne oblike od kojih su najrašireniji: „e-zlostavljanje“, nasilje na društvenim mrežama, krađa i/ili povreda tuđeg elektronskog identiteta te elektronsko uznemiravanje. Istraživanje (Nikčević, Jerković, 2016) ističe kako je elektronsko zlostavljanje izraženije u urbanim sredinama te da su, gledano kroz prizmu spola, djevojčice češće zlostavljači na društvenim mrežama od dječaka (Pavlović i sur., 2019).
Unutar elektronskog nasilja svakako treba istaknuti možda i najrašireniji oblik te vrste nasilja, a to je ono na društvenim mrežama. Iako društvene mreže mogu biti korisna augmentacija svakodnevnoj komunikaciji, one, posebice za mlade osobe, imaju mnoštvo mana i zamki. Valja istaknuti dvije najopasnije među njima. Prva je svakako porast otuđenosti i nedostatka živog ljudskog kontakta među mladima (jer ih oni najviše i koriste) te sve veća pojava nasilja i zlostavljanja na tim komunikacijskim medijima. Istraživanja pokazuju kako danas mnoštvo djece i adolescenata trpi nasilje na društvenim mrežama, a da toga nije svjesno ili da je svjesno, ali ga se boji prijaviti. Značajni prediktori da će mlada osoba postati žrtvom elektronskog nasilja su: slabe socijalne vještine, strah od škole, socijalni status obitelji, prihvaćenost unutar vršnjačke skupine, broj prijatelja te osobni i opći (školski) osjećaj sigurnosti. Dok s druge strane rizični čimbenici, da će adolescent postati zlostavljač, su: necjelovita obitelj, nizak socioekonomski status, roditeljska popustljivost, slab nadzor, radni odnos roditelja te njihov stupanj formalne naobrazbe (Pavlović i sur., 2019).
Sada se treba zapitati što možemo učiniti kako bi smanjili pojavu elektronskog i nasilja općenito u našoj okolini. Možemo učiniti dvije očite stvari, a to je spriječiti pojavu novih nasilnika te osnažiti potencijalne žrtve, no kako to učiniti?
Temelje gore navedenih prediktora možemo zaključiti da je obitelj ključan faktor u tome hoće li mlada osoba postati zlostavljač ili ne. Naime, u pravilu zlostavljači se ne mogu nositi s vlastitim negativnim osjećajima i emocijama te ih moraju kanalizirati prema van, a to čine upravo kroz zlostavljanje druge djece. Vidimo kako su upravo obitelj i obiteljska socioekonomska situacija jedni od glavnih uzroka za akumuliranje tih negativnih osjećaja, koji zapravo „stvaraju“ zlostavljača. Stoga, kako bi spriječili stvaranje novih nasilnika, kao društvo trebamo poraditi na pomoći i osnaživanju obitelji djece koja spadaju u tu rizičnu skupinu.
S druge strane očito je kako je glavni zaštitni čimbenik, koji omogućuje mladoj osobi da se othrva zlostavljaču, vršnjačka skupina i njegovo samopouzdanje. Oni u koheziji djeluju na samopoštovanje adolescenta, a koje je krucijalno za obranu od zlostavljača i prijavu istog. Iz tog razloga treba raditi na integraciji i prihvaćenosti adolescenta u vršnjačku skupinu te kroz radionice i razgovore na jačanju njegove individualnosti i samopouzdanja.
LITERATURA:
Pavlović V. i sur. (2019) Načini reagiranja i razlozi nereagiranja adolescenata u situacijama nasilja na društvenim mrežama. Napredak, Vol. 160 No. 3-4, 305-317
Šincek D., i sur. (2017) Psihološke posljedice nasilja preko interneta za žrtve, nasilnike i nasilnike/žrtve. Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja Vol. 53 No. 2. 98-110
