Rat je ruka protiv ruke, brat protiv brata. Zatvorene kuće i prozori. Iščekivanje u strahu. Što
će se dogoditi i kakve će vijesti stići?
Listam tako novine ne znajući što me čeka. Novine su jedina povezanost s vanjskim svijetom. Slike ću urušenih kuća i zvukove granata zauvijek nositi kao ožiljke u srce. Sjedim u mračnom podrumu i razmišljam o onima koji nemaju nikoga, koji sjede sami u strahu i mraku, sami na svijetu. Kakvo je to djetinjstvo u suzama, boli i patnji? Toj se djeci više nikada neće vratiti ono dječje veselje i radost. Možda više nikada neće zapjevati i nasmijati se.
Lutam vlastitim mislima. Bojim se. Pitam se hoću li ja jednoga dana biti nečija majka, hoću li svome djetetu prepričavati kroz kakvu sam bol prošla.
Gledam kroz razbijen i prašinom okupan podrumski prozorčić. Nekoć je nebo bilo plavo, a sada je prljavo i tužno. Gledam kroz razorene kuće i strujne stupove koji još jedini ponosno stoje kao da prkose neprijatelju. Nedostaju ptice. Nema ih. Gdje su oni vrapčići što su nas svako jutro budili i neumorno nam pjevali? Nisu li valjda i oni nestali i napustili nas? Hoće li se vratiti? Je li ovo kraj moje sreće? Ovo je moj život. Uništen i ranjen. Niz umorno mi lice teku suze. Želim vjerovati da je ovo ružan san, da će brzo proći i završiti bez posljedica.
Trgne me zvuk tužnih zvona s crkvenog tornja. Kazaljka preko kazaljke. Zvoni telefon. Jesu li dobre vijesti ili opet tuga kuca na vrata? Podignem slušalicu i čujem vijest kojoj se nisam nadala. Vukovar je pao! Moj je heroj urušen i ranjen. A mi? Mi ćemo ga zauvijek čuvati u sjećanju.
Ana Mikičić, učenica